Moje Baklavce nikako nije moglo da prestane da juri golubove. Vrebao ih je, ako macka u lovu, prikradao se i onda mahnito trcao, skako, mahao rukama, vikao, dok ih sve ne rastera. Molila sam ga i molila i pricala kako golubovi imaju maleno srce, koje moze puci od straha, da nije lepo plasiti, proganjati, muciti ni jedno zivo bice, ma kako nam bilo nesimpaticno. Uzalud.

Onda smo otisli na reku. Ponela sam dosta starog hleba. Vltava se prelivala preko ivica, labudovi i golubovi su jedni drugima otimali zalogaje. Moje Baklavce me je upitao:

-Mama, a mogu li ja samo golubove da hranim?

- Naravno, mili. Eto, a ja cu labudove, i bas smo se fino podelili :-)

Pocela je kisa. Navukli smo kabanice i sedeli dalje na klupi kraj same vode, drobili hleb i bacali pticama,  koje su nam prilazile bez straha. Baklavce me je zagrlilo:

- Mama, sve smo potrosili. A ja sam tako srecan i nikad vise necu juriti golubove. Mnogo je lepse i lakse hraniti ih i biti njihov prijatelj.

Eto, tako je malo potrebno ......