Oooo, da, ja jesam jedna pateticna lujka i od te bolesti nikako da se izlecim. Vrlo malo treba da mi izmami suze, koje onda krisom brisem, da se ne bih bas svakih par minuta blamirala :-)

Leto je sasvim sumanuto ove godine, tako da se planirani boravci napolju kosmickom brzinom pretvaraju u besomucno traganje za toplim i suvim sklonistem. I tako smo u subotu zavrsili u mega-igraonici Beckiland (za zainteresovane: http://www.beckiland.cz/index.php?id=10).

I samo po sebi se nametnulo pitanje: sta se desi s potrebom da pomazemo drugima? Gledala sam klince svih uzrasta kako se veru uz "vulkan" i "zelatinsko brdo", jedni druge guraju, vuku, zajedno se onda raduju kad stignu do vrha , a da ne stizu cak ni da se upoznaju u tom opstem metezu.

I, kako vec dolikuje jednoj pateticnoj lujci, rasplakah se kad je moj trogodisnji sestric cvrsto zagrlio oko vrata nepoznatog desetogodisnjaka. Priljubio se uz njega kao malo majmunce, deckic je njega zagrlio i stustio se niz "vulkan".

Sta se desi s ljudima pa nestane ta spontana potreba da se "mnogi sloze" pa da bude "sve se moze"? Zasto vremenom postaje sve jace: "da komsiji crkne krava", "ne vidim, ne cujem - ne dodiruje me", "ja imam svoj mali svet"?  Da li je utopisticki zeleti da se malo vise te decje solidarnosti, razumevanja, humanosti ocuva u nama?